Najveće prljavštine kriju se ispod bijelih ovratnika!

I. TRULI VONJ SA ZRINJEVCA

Ne tako davno jedan je domaći kolumnist objavio vrlo uspjeli analitički osvrt na hipokriziju u javnom i političkom životu Hrvata. Kao uvodne misli u ovaj naš poduži feljton prigodno prenosimo njegove zaključne rečenice: “Licemjerje je upalno žarište hrvatskog društva i opasnije je i od same ekonomske krize. Licemjerje nije samo ružno. Ono je nepraktično. Društvo ogrezlo u licemjerju ostaje slijepo za stvarnost, a bez jasnog poimanja stvarnosti nije nemoguć samo napredak nego i elementarno funkcioniranje. Ostaje tek tupo, samozadovoljno truljenje.”

Kusic-1

Zvonko Kusić – kontroverzni predsjednik još kontroverznije Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti – u posljednje vrijeme ‘iskače iz paštete’ u sklopu medijske kampanje Uprave HAZU, koja s većim ili manjim intenzitetom traje već više godina. Ista se provodi u ne baš uspješnom pokušaju ušminkavanja i peglanja neuglednog i olinjalog lica te inertne i zastarjele ustanove, što je u sadašnjem obliku i stanju davno izgubila smisao daljnjega postojanja (osobito kada je u pitanju njezin kriminogeni Razred za društvene znanosti). Dakako, takva tvrdnja stoji samo ako se pritom izuzme iz vida ‘nevažna’ činjenica da je za niz ljudi u pitanju još uvijek prilično unosan poligon za elitističko i snobovsko preseravanje, za kvaziznanstveno prežvakavanje davno poznatih činjenica, za mediokritetsko zgubidanjenje u efemernim temama i prelijevanju iz šupljeg u prazno, za uhljebljivanje partijskih, rodijačkih, zemljačkih i inih štićenika, a ponajviše za očuvanje kastinskih interesa obavijenih oko tzv. hrama kulture na Zrinjevcu čvrsto poput grana stoljetne hedere.

Hanzekovic i Rudan

Glavni tajnik HAZU-a i bivši komunist Pavao Rudan ugodno ćaska s masonom 33. stupnja Marijanom Hanžekovićem (odvjetničko-medijskim mogulom i kompanjonom suspektnog hercegovačkog gradonačelnika Zagreba Milana Bandića) na predstavljanju knjige o povijesti masonerije (Zagreb, veljača 2015., izvor: Blog Večernjeg lista “Društveni inženjering”)

Za one koji toga možda nisu svjesni, riječ je o istoj onoj zgradi u kojoj odavno vlada skladna interesna simbioza dugih pipaca velikoga orijenta i centralnoga komiteta (uključujući i njegov modernizirani isprdak zvan stranačka središnjica), a u kojoj su materijalni, karijeristički, klijentelistički i politički probitci u pravilu puno važniji od znanosti i umjetnosti, da o poštivanju zakona i etike i ne govorimo. O tome, među ostalim, neporecivo svjedoči i dugogodišnje punopravno članstvo u korumpiranom Razredu za društvene znanosti HAZU priučenog pseudoznanstvenog komunističkog laprdala, koje je nedavno prešlo na ahiret u društvo dva poznata zagorska diktatora (i svoja dva bivša šefa). Taj je autentični primjerak balkanoida s bivše turske granice svojedobno bez problema upao među ‘odabrane’, dok istodobno niz naših u inozemstvu dokazanih znanstvenika i umjetnika jedva može i pomisliti na to. U partijskoj državi kojom uvelike drma čobanska pseudoelita, stranačka iskaznica – uz nešto urođenog laktaškog umijeća – otvara sva vrata! Neki će dodati: kakva država – takva akademija! A može i obratno…

Kusic-2

II. GLUMATAJUĆA MISIJA TOBOŽNJE ELITE

Od kada je zajedno sa svojim sekundantima (Rudan, Neidhardt, Barbić, Štanclova & do jučer nezaobilazni Kaštela) preuzeo upravljanje Akademijom, Kusić poput kakadua u svakoj prigodi sipa uvijek iste hvalospjeve na račun vlastite ustanove, premda oni već dugi niz godina nemaju uporište u zbilji. Osobitu inspiraciju za puštanje magle na račun stare slave Kusić svake godine dobiva na Dan Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 29. travnja, kada javnosti opetuje mantru o tobožnjoj golemoj važnosti, elitnoj ulozi, političkoj nepristranosti i neporecivu moralnom autoritetu današnje HAZU u hrvatskome društvu, znanosti i umjetnosti. Ne sumnjamo da će tako biti i ove godine. Ovako zvuči tipična obznana iz Kusićeve ‘male kuhinje velikih fraza’:

“U članku 1. Zakona o Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti stoji da je to najviša znanstvena i umjetnička ustanova u Republici Hrvatskoj te da je od osobite nacionalne važnosti. Akademija je stvarala povijest Hrvatske i čuvar je kulturnog i nacionalnog identiteta, a jedna od njezinih važnih uloga jest dostojanstveno predstavljanje nacije i države. Ona mora tu svoju misiju nastaviti i danas, u novim povijesnim okolnostima gospodarske krize i ulaska u Europsku uniju…

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti savjest je nacije, a uloga joj je promicati najviše vrijednosti društva nadilazeći svaku dnevnu ideologiju i pristranost, što joj osigurava mogućnost nezavisnog rada. Oslanjajući se ponajprije na priznati stvaralački i moralni autoritet svojih članova, Akademija osigurava pouzdan pristup svim izazovima u društvu i kao takva mora biti prepoznata. Ona nudi rješenja temeljena na znanstvenim, stručnim i etičkim postavkama te djeluje kao korektiv društvenih zbivanja…

Akademija svojim radom aktivno djeluje kako bi promijenila sustav društvenih vrijednosti, što dugoročno jedino može dovesti do istinskih društvenih promjena. Promjena odnosa prema radu, odgovornosti i pridržavanju propisa u svim sferama života te vladavina prava uz socijalnu osjetljivost preduvjet su i za gospodarski razvoj, koji je sada u nas prioritet… Akademija posebnu pažnju posvećuje znanstvenom podmlatku…”

Kusic-3

Uz ove pompozne frazetine, što ih vrhovni akademik mutatis mutandis javno opetuje u svakoj zgodnoj i nezgodnoj prigodi, skladno pristaju i farizejski mudroseri “o ljudskim potencijalima i uspostavljanju sustava vrednota” iz javne izjave Predsjedništva Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti objavljene g. 2011. pod naslovom “Važnost znanja i primjene znanja za izlazak iz krize i razvoj Hrvatske”:

“Ljudi su glavni nositelji ideja, informacija i novih znanja. Oni su strateška osnovica i kapital u suvremenom društvu i gospodarstvu. Za razliku od materijalnih, intelektualni i kreativni potencijali nemaju granica. Sustav stoga mora pravodobno otkrivati posebno sposobne pojedince i na sve ih načine poticati da potpuno razviju i primijene svoja znanja i sposobnosti na dobrobit zajednice te im pomagati u tome. Za sustavan pristup moraju postojati jasno određena mjerila prepoznavanja i vrednovanja odabira, mjere i načini poticanja i podupiranja napredovanja te pravne i organizacijske osnove kojima se usmjeravaju vrednote i nadzire njihovo provođenje. U društvu se mora uspostaviti uredan, društveno prihvaćen sustav vrednota, vrednovanja i napredovanja temeljen na znanju, talentu i sposobnostima što unapređuju razvoj. Hrvatsko društvo ne smije dopustiti stihijski pristup temeljen na improvizacijama koje dovode do pogrešaka, posebice zbog demografskih problema kojima je izloženo…”

No kusićevci nisu ostali samo na pisanim izjavama već – u pokušaju da opravdaju svoje blagostanje i stvore opsjenu kako im je stalo za umiruću naciju koja ih obilno hrani – u posljednje vrijeme sve češće uprizoruju krizne sastanke i skupove s domaćom političkom, znanstvenom, gospodarskom i crkvenom vrhuškom, s kojih onda javnosti važno odašilju sterilna i dosadna priopćenja izigravajući zabrinute mudroslove. Bez obzira što se, kao i dosad, sa stopostotnom sigurnošću može predvidjeti potpuni izostanak bilo kakvog pozitivnog utjecaja na hrvatsko društvo i gospodarstvo od svih tih ‘elitnih’ sastanaka i skupova i preuzetnih blebetanja ispraznim metajezikom teleportiranim iz doba partijskih kongresa – punim izraza tipa ‘moramo’, ‘trebamo’, ‘držimo’, ‘nužno je’, ‘neophodno je’ – academicus maximus i njegovi pobočnici ne odustaju od svoje glumatajuće misije.

Kusic-4

Doista, gledajući što sve svakodnevno iskače iz domaće medijske žabokrečine dok se društvo naočigled rastače, zar je čudno da ponižena mladost, a i oni ne tako mladi, glavom bez obzira bježe iz bankrotirane i depresivne hrvatske kakotopije? Štoviše, trenutno je zaobilaze ili pak – kad su baš prisiljeni ući u nju – u pravilu brzinski napuštaju čak i bijedni azijski i afrički migranti u potrazi za životom dostojnim čovjeka. Po ozbiljnijim procjenama utemeljenim na službenim inozemnim podatcima – koje se danas još uvijek prešućuje (ne zadugo!) u nadziranim državnim ustanovama i medijima – Hrvatsku je samo od njena usisavanja u korporativno-bankstersko-birokratsku tvorevinu zvanu Europska unija pred tri godine do danas napustilo oko 200 tisuća ljudi, pa u njoj ukupno nije preostalo više od 4 milijuna stanovnika, što je oko 15% manje nego u vrijeme raspada Jugoslavije. Istodobno se broj Hrvata u BiH u posljednjih četvrt stoljeća smanjio za najmanje trećinu (vjerojatno i znatno više), velikim dijelom zahvaljujući masovnom preseljavanju u Hrvatsku. Nacionalna katastrofa neviđena od doba osmanlijskih barbara kojoj se ne nazire kraj i koja prijeti fizičkim nestankom hrvatskog naroda s ovih prostora u relativno kratkom razdoblju, ako se u sljedeće desetljeće-dva ne dogodi kolonizacija prekarnim radnicima s istoka i juga pa Hrvati malo poprave krvnu sliku, natalitet i nijansu tena!

III. AKADEMSKA HIPOKRIZIJA U SLUŽBI POLITIČKIH SOCIOPATA

Opsjednut promoviranjem vlastite ‘visosti’ u medijima, Kusić si relativno često sređuje gostovanja na državnoj dalekovidnici kako bi plebsu periodično odaslao dozu svoga impotentnog pametovanja. Pri jednom od njih lani ga je ugostio jedan od tipičnih predstavnika kastriranog i ulizivačkog žurnalizma kakav njeguje ‘javna kuća’ s Prisavlja. Publika, očekivano, ni tada nije mogla čuti ama baš ništa novo, već samo svjedočiti kako taj ocvali i odbojni lik – u svom prepoznatljivom gerontokratskom stilu, svojevrsnom prežitku mračnog XX. stoljeća – po enti put s visoka lupeta izlizane i uopćene, licemjerne i beznačajne doskočice, želeći ostaviti dojam da ufoteljeni klijenti parazitske ustanove koju predstavlja shvaćaju probleme, imaju koncept razvoja i doista brinu za ozdravljenje osiromašenog i raspučenog hrvatskog društva te za spas temeljito uzdrmanog projekta ‘samostalne, suverene i neovisne’ hrvatske države.

Fino situirani i za hrvatske prilike više nego solidno honorirani Kusić i u spomenutoj je prigodi u prisavskoj ‘katedrali (zlo)duha’ pripazio da previše ne kritizira ni ‘desno’ ni ‘lijevo’ krilo hrvatske političke bulumente, neizravno dajući za pravo domaćim političkim sociopatima opće prakse u njihovu manipuliranju narodom igrokazima prepunim insceniranih ideoloških bitaka iz prošloga vijeka. Naš razvikani medicus naime smatra – i to se ne libi javno reći – da neuki, nezreli i nestrpljivi puk ionako ne može shvatiti tobože dalekosežne političke programe odgođena djelovanja, kao uostalom ni ‘vrhunske’ Akademijine ekspertize i studije (pa mu valjda treba i dalje nuditi druge, prikladnije sadržaje, op. a.). Štoviše, zbog svoga mentaliteta – dijagnosticirao je tom prigodom vrli akademik – hrvatski narod nije spreman prihvatiti ‘nužne reforme’ i ‘bolne rezove’, niti životarenje u ‘trajnoj latentnoj krizi’ kao svoju sudbinu.

Zrinjevački vrhovnik se pritom, očekivano, nije sjetio poći od sebe i svoje kaste pa, recimo, svekolikom pučanstvu na jednom jedincatom primjeru pokazati i dokazati kako se, eto, i privilegirani akademici odriču barem dijela propisanih im ‘uguznina’, tj. u teškim vremenima štede javna sredstva za potrebitije. A zašto nije? Pa zato što takav primjer ne postoji; ta bi ekipa prije pustila da svi oko njih pocrkavaju od gladi nego bi se ičega svojevoljno odrekla. Dovraga, većina njih u svojoj je nezasitnosti prema častima i mastima potezala sve moguće i nemoguće veze i vezice ne bi li se na grbači hrvatskih poreznih obveznika (iliti rvacke raje, kad je u pitanju očište koloniziranih prekograničnih uhljeba s dvije putovnice) dodatno i dosmrtno potkožila pod skutima Akademije. Od takvih se likova – čast tanašnoj manjini – jednostavno ne mogu očekivati ‘prizemne’ kvalitete kao što su solidarnost, skromnost ili etičnost, koliko se god oni pozivali na njih.

Kusic-5

Zgodno je u gore navedenom kontekstu podsjetiti na nedavnu, već poprilično zaboravljenu sablazan koju je izazvala objava nalaza državne revizije o neurednu poslovanju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, bacajući ljagu (i svjetlo) na Akademijinu kliku. O tome je opširno izvijestio portal Hrvatskog (bolje reći, Njemačkog) telekoma u tekstu pod naslovom “Akademici drže pare u bankama, a uzimaju novac iz proračuna”. Ne treba dvojiti da ‘moralne veličine’ zasigurno nemaju poremećeni san zbog te neugodnosti jer dobro znaju kako ih za nerad, protuzakonitosti i slične marifetluke u ovoj zlosretnoj i korumpiranoj zapadnobalkanskoj kvazidržavici ne očekuju nikakve sankcije.

Državni su revizori tom prigodom stidljivo – u obliku uvjetnog mišljenja (ma što to točno značilo) – spočitnuli odgovornima u Akademiji protuzakonito isplaćivanje autorskih honorara bez zaključenih ugovora, neprovođenje javnih natječaja za davanje u zakup poslovnih prostora, nebrigu za vrijednu knjižnu, umjetničku i izložbenu imovinu te protupropisno neiskazivanje njene vrijednosti u proračunskom računovodstvu, zatim izbjegavanje obavezne dostave podataka o imovini i vrijednosti nekretnina mjerodavnom državnom tijelu, brojne nepravilnosti i propuste vezane za ugovore i poslovanje te prihode i rashode, kao i krivo prikazivanje višemilijunske (u eurima, dakako) financijske imovine s kojom na različitim računima raspolaže HAZU, i to u visini gotovo polovine njena godišnjeg proračuna. Akademicima i njihovim prirepcima je, ne treba sumnjati, vrlo milo ubiranje kamata i dividendi, ali još im više rastu zazubice od svježih proračunskih dotoka, isisanih iz sve ispijenijeg naroda. Kada su napuhani intelektualni rentaši u pitanju, ima se, može se…

Najviše je pritom upala u oči činjenica da je Akademija, sudeći po objavljenim podatcima, zbog nesavjesnog i neodgovornog upravljanja izgubila gotovo četiri milijuna kuna što ih je bila pohranila u financijski problematičnoj, a naknadno propaloj banci. Lako je izračunati da se npr. radi o iznosu dovoljnom za podmirivanje oko 400 neto plaća domaćih zaposlenika s doktoratom i početnim znanstveno-nastavnim ili znanstvenim zvanjem. Treba primijetiti da se to dogodilo 2012. godine, baš kad je u Hrvatskoj – pod izlikom besparice i gospodarske krize – postalo uobičajeno izbacivanje na ulicu brojnih znanstvenih novaka s doktoratom, uključujući i pojedinih iz Akademije. Naravno, samo onih koji nisu imali odgovarajuće partijsko i ino zaleđe ili su se, nedajbože, usudili otvoreno pobuniti protiv takve sramotne i neljudske, protuznanstvene i protunacionalne politike.

Kusic-6

Uistinu je bilo groteskno i degutantno prošle godine gledati, slušati i čitati izvješća iz Hrvatske gospodarske komore, gdje je održana konferencija kao uvod u kvaziprojekt bombastičnog naslova “Zaposlimo Hrvatsku!” u organizaciji Komore i Akademije, a pod pokroviteljstvom predsjednice RH. Doista se našla prava ekipa za rješavanje problema nezaposlenosti. Ako je gdje usavršena vještina zapošljavanja, onda je to u Akademijinoj palači, zgradi Komore i Predsjedničkim dvorima. Stotine i stotine i stotine dobro plaćenih uhljeba na te tri adrese (i u njihovim ispostavama) nepobitni su dokaz.

Na toj konferenciji glavne maskote ni manje ni više bijahu naš zrinjevački magnificus i koketna vrhovnica s Pantovčaka (ista ona koja je do jučer obmanjivala javnost najavama štedljivijeg i skromnijeg predsjednikovanja). Treći član ‘fantastičnog trija’ tom je prigodom bio nasljednik donedavnog suprakomornika, jednog od najpoznatijih hrvatskih ‘heroja Imovinskog rata’. Potonji je naime jadničak – ubrzo nakon što se natjecao za predsjednika ove žalosne zemljice dužne čak i jednoj Grčkoj – ‘ni kriv ni dužan’ završio u istražnom zatvoru, a sada će i na optuženičku klupu pod optužbama koje ga prikazuju kao korumpiranog patološkog lopova na čelu organizirane kriminalne skupine. Zbilo se to nakon što je dugi niz godina nesmetano i raskošno vladao svojom voljenom Komorom (naziv samo slučajno podsjeća na Camorru), uz pomoć stranke koja je – gle podudarnosti! – prvostupanjski osuđena kao zločinačka organizacija čak i od tragikomičnog hrvatskog sudstva.

No elitističkim kusićevcima ta farsa nije bila dovoljna pa su potom, u suradnji s jednim nacionalnim tabloidom (?!), u udobnosti Smaragdne dvorane hotela “Esplanade” organizirali i konferenciju naslovljenu “Ja umirovljenik 2030. – kako osigurati stabilnu financijsku starost?”. Zbilja je u pitanju vrhunac bolesnog licemjerja održati tako naslovljeni skup na takvu mjestu, znajući da mnoštvo gladnih hrvatskih umirovljenika upravo obilazi pučke kuhinje ili čak prekopava kante za smeće u potrazi za otpadcima. Da i ne govorimo o dobrom dijelu mlađe hrvatske populacije, one bez partijskih knjižica i krkanskih veza, koja – ako ne odseli u normalniju državu – u truloj i zaostaloj partitokratskoj Hrvatskoj neće ni moći zaraditi penziju jer se jednostavno neće moći stalno zaposliti i skupiti dovoljno radnog staža za makar i bijednu mirovinu.

S tim u vezi podsjetimo – dok narod grca u dugovima, besparici i nezaposlenosti, istodobno je nakaradnim zakonom akademicima omogućeno da poput kakvih transilvanijskih šišmiša s više strana isisavaju proračunski krvotok nacije. Osim što, uz visoke plaće i honorare sa strane, doživotno primaju neoporezivu “mjesečnu nagradu u visini prosječnog osobnog dohotka u Republici Hrvatskoj”, oni u pravilu odgađaju odlazak u mirovinu kako bi nastavili primati plaće sve do praga osmog desetljeća života. Kada napokon nevoljko završe u penziji, njihova se, za hrvatske prilike, više nego fina mirovina tada još povećava dodatkom u visini utvrđene proračunske osnovice. Eto ti, neuki puče, provjerenog socijalističkog recepta za osiguravanje stabilne financijske starosti!

Kusić se inače u svojim brojnim istupima žali na urušavanje povjerenja u hrvatske institucije i ‘autoritete’, uvjeravajući pritom javnost da je HAZU jedna od rijetkih preostalih ustanova koja tome odolijeva (?!) jer se njen rad – pazi dobro! – zasniva na “okupljanju znanstvenika i stručnjaka iz cijelog društva u nuđenju rješenja na temelju znanstvenih, stručnih i etičkih načela, a ne parcijalnih interesa. U ovim kriznim vremenima HAZU djeluje kao glas razuma, a konsenzus o kojem svi pričaju postoji samo u Akademiji, za koju postoji samo jedna Hrvatska.” Da ovakva sramotna hipokrizija nije tragična, bila bi smiješna! To što forumi, uz gotovo svaku objavljenu vijest o Akademiji, vrište skandalima i sprdnjama na račun ‘najskupljega staračkog doma’ i ‘kakademije’, njega jednostavno ne zanima. Ako je istina u neskladu s onime što propovijeda auctoritas suprema, to gore za nju i njena glasnika!

Kusic-7

IV. RAZOTKRIVANJE AKADEMIJE (NA PRIMJERU NJENA ZAVODA ZA POVIJESNE ZNANOSTI U ZADRU)

S obzirom da je dobro poznato kako se višekratno ponovljena laž bez prokazivanja polako pretvara u ‘istinitu’ činjenicu, došlo je vrijeme da se suočavanjem uzvišenih izjava i prizemnih djela razotkrije prava ćud Akademijine vrhuške, a sve to potkrijepljeno sasvim konkretnim primjerima. Kako bi se ona raskrinkala, uopće nije potrebno puno istraživati po brojnim Akademijinim organizacijskim jedinicama u kojima bi se pronašlo svašta: dovoljno je za ovu priliku uzeti vrlo jednostavno dokazive slučajeve iz samo jedne od njih, i sve će biti jasno kao dan.

Riječ je o famoznom ZAVODU ZA POVIJESNE ZNANOSTI HRVATSKE AKADEMIJE ZNANOSTI I UMJETNOSTI U ZADRU, o kojem se niz godina – kako u struci, tako i izvan nje – lokalno priča kao o leglu kvaziznanosti, klijentelizma, nezakonitosti i nerada. Već dugo jalovo životareći u najljepšoj obalnoj vili u Zadru (što su je ‘drugovi’ svojedobno oteli obitelji Tamino), ta Akademijina jedinica spada pod spomenuti Razred za društvene znanosti HAZU. Sredinom prošlog stoljeća osnovana je kako bi bila središtem za povijesna istraživanja područja sjeverne Dalmacije, što je uglavnom i bila tamo negdje do kraja 70-ih godina, da bi je zatim u kratkom roku dotukla kriva i nemoralna kadrovska politika koja traje sve do danas.

Posljednjih desetak godina voditelj Zavoda je dominikanski akademik i crkveni povjesničar Franjo Šanjek. Tom je istom Šanjeku pred godinu dana – valjda za ‘uspjehe’ u radu po ‘visokim’ kriterijima Akademije – ista ukazala počast postavivši ga za tajnika Razreda. Tu naizgled ne bi bilo ništa prijeporno da nije u pitanju vrlo proturječni lik u znanstvenim krugovima, kome je lako dokazati kriminogeno i neetičko djelovanje u struci. Da je Hrvatska kojim slučajem pravna i uređena država, a HAZU ozbiljna ustanova koja ne potiče delinkventno, devijantno i protuzakonito postupanje, beskrupulozni Šanjek bi, zajedno s još nekim pajdašima iz vrha HAZU i njihovim klijentima, odavno naglavačke letio iz nacionalne akademije ove balkanske Antuntunije (ako bi uopće ikad i primirisao u nju), a ne primao nove časti i dužnosti u njoj! Sudeći po tome, za pretpostaviti je da će taj prije u grob nego u penziju…

Sanjek i Kastela

Akademik Franjo Šanjek, optuženi prijestupnik u znanosti, u društvu Slobodana Kaštele, dugogodišnje sive eminencije Akademije (Foto: www.bjelovar.hr)

Treba ovom zgodom podsjetiti na Šanjekovo razotkrivanje i javno sramoćenje koje mu je pred nekoliko godina priredio njegov poznati dominikanski subrat i kolega po struci, objavivši u osječkoj Književnoj reviji (br. 4, 2009., str. 356-372) polemički osvrt na jednu akademikovu knjigu o dominikancima, koju je isti – zanimljivo – potpisao kao jedini autor premda je dijelom nastala u koautorstvu više istraživača. Detaljno navodeći argumente za svoje tvrdnje, pritom je Šanjeka gadno i teško optužio za znanstveno nepoštenje, nekompetentnost i neobjektivnost, za netočnosti i površnosti, za izmišljanje nepostojećih dokumenata i fakata, za prešućivanje i prisvajanje tuđih istraživačkih rezultata, odnosno za intelektualnu i – nota bene! – fizičku krađu. Da je i samo dio od toga istina, jasno je kako je taj redovnik, koji puno više voli odijelo i kravatu od habita, zalutao u znanost i Akademiju. Taj je kritički ogled – ne samo iznesenim tvrdnjama već i činjenicom da su Šanjekova karijera i status više-manje ostali neuzdrmani tim skandalom – znakovito i autentično svjedočanstvo o pravom stanju stvari u dobrom dijelu hrvatskih ‘visokoakademskih’ krugova, napose kad je u pitanju društveno i humanističko područje.

Klikni i pročitaj prokazivanje akademika Šanjeka u Književnoj reviji

Poznato je kako je Akademijin Zavod u Zadru i puno godina prije Šanjekova imenovanja slovio kao mjesto za zbrinjavanje partijski, rodbinski ili zavičajno podobnih kadrova, žabokrečina u kojoj se puno više mislilo o razbibrizi nego o znanosti. Kakvi su to radišni, sposobni i nadobudni ‘znanstveni talenti’ tamo dovođeni, bjelodano svjedoči činjenica da je najuspješniji od troje u Zavod primljenih asistenata u ranim 80-im godinama prošlog stoljeća doktorat pisao punih 15 godina (Marjan Diklić, u Zavodu uhljebljen početkom 1983.). Njegova nešto manje radišna kolegica Marija Zaninović-Rumora (na plaći od 1980.) ‘pripremala’ je doktorat od jedva dvjestotinjak kartica preko 27 (!) godina, a njena nerazdvojna pajdašica imenom Ivna Anzulović (uhljebljena 1985.) – vjerovali ili ne – ‘piše ga’ i dan-danas, već više od 30 (!) godina. Naravno, u sva tri slučaja bez ikakvih drugih konkretnijih zaduženja u ustanovi svih tih pustih ljeta i dekada.

Svoj status vječne doktorandice, osim zaštiti korumpirane Akademije, potonja treba zahvaliti i činjenici da joj je akademski i etički sve problematičnije Sveučilište u Zadru nedavno dopustilo da po četvrti put u svojoj ‘karijeri’ prijavi temu završnog rada na različitim poslijediplomskim studijima, i to premda u ranija tri pokušaja nije došla ni blizu obrane. Ista bi na zamišljenom popisu najvećih parazita hrvatskog proračuna, unatoč snažnoj konkurenciji, zasigurno zauzela prilično visoko mjesto.

Ivna Anzulovic

Akademijina vječna doktorandica Ivna Anzulović, od koje javnost, nakon financiranja njena ‘znanstvenog rada’ više od tri desetljeća, vjerojatno može očekivati disertaciju barem na razini državne nagrade za znanost (Foto: www.zadarskilist.hr)

Štoviše, zahvaljujući nakaradnosti hrvatskog znanstvenog sustava, Anzulovićka (inače suseljanka Slobodana Kaštele, dugogodišnjeg tajnika pa savjetnika u Akademiji, iz Novigrada Dalmatinskog) i Zaninovićka (koja nosi dobro poznato prezime u Akademiji) uspjele su devedesetih godina – nakon više od desetljeća jalovog ljenčarenja u Zavodu – ‘napredovati unatrag’, iz statusa znanstvenih asistentica u stručne suradnice, i tako zadržati svoje udobne dupegrijalice te solidna i sigurna mjesečna primanja.

Kad je riječ o povijesti problematične Akademijine jedinice u Zadru, treba istaći da su i nakon ‘demokratskih promjena’ i omatanja starih provjerenih kadrova novim zastavama, podjele Saveza komunista Hrvatske na HDZ, SDP i satelite, odnosno preimenovanja JAZU u HAZU, nastavljene perverzije sa zapošljavanjem umreženih podobnika neovisno o stvarnim referencama i potrebama Zavoda. Postalo je uobičajeno da Akademija na namještenim natječajima, izravno na štetu domicilnoga stručnog kadra iz Hrvatske, daje prednost uhljebljivanju novodoseljenika iz neposredna istočnog susjedstva (čime je i ona dala svoj prinos politici ‘očuvanja tamošnjega hrvatstva’ Njofre I. Državotvornog). Istodobno, lokalnu kvotu – zna se! – popunjavaju hadezeovski osrednjaci bez dana prethodnog pripravničkog staža u znanosti i Akademiji, s prvim objavljenim tekstovima u više nego poodmaklim godinama za znanstvene početnike (koncem četvrtog ili čak u petom desetljeću života). Pod upravljanjem (ex)franjevačkog povjesničara Milka Brkovića – po onoj staroj: “Ja iz Bosne, ona u meni!” – zadarski Zavod neko vrijeme čak ima tendenciju postati ‘institut za bosansku povijest’, a tekstove s tom tematikom Brković godinama uredno podvaljuje kao rezultate znanstvenog projekta “Istraživanja prošlosti južne Hrvatske”, sve dok 2009. godine isti nije naprasno smijenjen zbog konfliktnog ponašanja, a projekt ukinut.

Šanjekov mandat voditelja Zavoda obilježen je nastavkom i ‘usavršavanjem’ godinama ondje uhodane prakse: i dalje se u toj ‘znanstvenoj jedinici’ bez sistematiziranih radnih mjesta, u kojoj vlada mediokritetstvo, nerad i poremećeni međuljudski odnosi, fingira projektni rad, ne održavaju se znanstveno-stručni sastanci, zavodska knjižnica i dalje služi kao samoposluga iako ondje plaću uredno prima knjižničarka (što je dovelo do nestanka značajnog broja publikacija), a pokojem se samovoljnom uhljebu tolerira da tjednima ne dolazi na radno mjesto. Povrh toga, Akademija svom kadru dopušta da u radnom vremenu – uz osiguranu mjesečnu (pre)visoku plaću – dodatno ‘trga’ javne pare pametovanjem po raznim novouspostavljenim visokim učilištima sumnjive kvalitete. Zabilježeno je tih godina i protupropisno prebacivanje u Akademijin Zavod dvojice problematičnih znanstvenih novaka umiješanih u vrlo neugodan javni skandal na Sveučilištu u Zadru, pri čemu se Akademija svojevoljno dovela u poziciju svojevrsnog intelektualnog odlagališta.

Uz ovo, treba naglasiti da je nominalno znanstveni godišnjak “Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru” u doba voditelja Šanjeka i upravitelja Brkovića dobio i fiktivno međunarodno uredništvo, pri čemu strani članovi uopće nisu sudjelovali u njegovu uređivanju već samo ‘posuđivali’ ime i prezime. Istovremeno je vrlo česta bila pojava da se, protivno znanstvenim regulama i etici, ocjene rukopisa ponuđenih za objavu u spomenutom godišnjaku obavljaju krajnje površno i neozbiljno, a pojedini su si akademici i njihovi suradnici kao recenzenti dozvoljavali supotpisivanje ocjene drugog recenzenta, očito kako se ne bi zamarali čitanjem dosadnih rukopisa. Kako je sve to utjecalo na kvalitetu časopisa, lako je provjeriti.

Vrhunac nezakonitih kadrovskih svinjarija u Zavodu zbio se u studenom 2007. i travnju 2008. godine, kada tadašnja Uprava HAZU, suflirana voditeljem Šanjekom i upraviteljem Brkovićem, raspisuje natječaje za primanje na ad hoc izmišljena dva radna mjesta znanstvenog suradnika, uz istodobni izbor u početno znanstveno zvanje. Radilo se o namještaljci za dvoje podobnih djelatnika, do tada zbrinutih na samo za njih izmišljenim, a nepotrebnim mjestima stručnog suradnika u Zavodu: za već spomenutu Mariju Zaninović-Rumora (tada u 53. godini života) i Zlatka Begonju (tada u 49. godini života), kojima je par mjeseci ranije bio udijeljen doktorski naslov na lokalnom sveučilištu. Valjda se to uklapalo u Akademijinu politiku brige za ‘znanstveni podmladak’.

Rečeni Begonja je inače lokalni ‘ugledni društveno-politički radnik’ i ‘profesionalni domoljub’, najpoznatiji po ulozi predsjednika zadarskog Kluba utemeljitelja HDZ-a “Dr. Franjo Tuđman” i predsjednika Upravnog odbora Doma zdravlja Zadarske županije (za ‘siću’ od oko tisuću kuna mjesečno), zatim po dugogodišnjem životu uz povlaštenu ‘političku’ stanarinu u nacionaliziranom gradskom stanu na elitnoj obalnoj lokaciji u Zadru, ali i po navodnim pretenzijama na najunosniju gradsku fotelju (ako sadašnji boss, kako mnogi očekuju i priželjkuju, kojim čudom ‘odleprša’ mimo svoje volje, što je ipak malo vjerojatno).

No znan je, povrh toga, i po protuzakonitom stjecanju doktorata na Sveučilištu u Zadru (bivšem Filozofskom fakultetu u Zadru Sveučilišta u Splitu). Naime, ista je ustanova – poznata po partijskom i nepotističkom uhljebljivanju još iz doba ‘totalitarnoga mraka’ – Begonji najprije dopustila da u odmaklim godinama, bez ikakve istraživačke reference za tu problematiku, upiše poslijediplomski znanstveni studij “Povijest hrvatskog pomorstva”, a zatim mu unutar istog studija dozvolila i prijavu teme kvazidisertacije pod naslovom “Političke prilike i sudski procesi u Zadru od 1944. do 1948. godine”, nakon čega je za tog lokalnog političara koji se predstavlja znanstvenikom poluskrivećki organizirana i farsa od obrane tobožnjeg doktorata.

Zlatko Begonja

Zadarski političar Zlatko Begonja snimljen g. 2007. na ‘obrani’ svoga kvazidoktorata. Klijentelistička komedija je, znakovito, održana u učionici Odjela za povijest umjesto u svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru, gdje su se tada branile prave doktorske disertacije. (Foto: www.zadarskilist.hr)

Ako se netko, čitajući ovo, pita kakve veze imaju jugokomunistička politička suđenja i nasilja s poviješću pomorstva, odgovor je jednostavan – apsolutno nikakve! S obzirom da je ovaj Begonjin politički kvazidoktorat ‘obranjen’ uz grubo kršenje programa doktorskog studija “Povijest hrvatskog pomorstva” što ga je ranije bilo odobrilo Ministarstvo, Sveučilište u Zadru moralo bi samo pokrenuti postupak njegova oduzimanja, uz suradnju ostalih mjerodavnih tijela i institucija. U nekoj uređenoj državi, u kojoj se poštuju odredbe sveučilišnih statuta i zakonske odredbe o znanosti i visokom obrazovanju, taj bi kvazidoktor znanosti bio lišen protuzakonito stečene titule u ekspresnom roku, a oni koji su izravno omogućili tu prijevaru bili bi uklonjeni iz sustava znanosti i visokog školstva. Naravno, u Hrwandi se to gotovo sigurno neće dogoditi jer takvih i sličnih “begova” u njoj ima na stotine i stotine.

Unutarnja naslovnica kvazidoktorata Zlatka Begonje

Unutarnja naslovnica kvazidoktorata Zlatka Begonje. Usporedi naslov poslijediplomskog studija i naslov disertacije!

Begonjin primjer, uz mnoge druge, bjelodano pokazuje da se hrvatski političari i politikanti, čak i kad se predstavljaju za žestoke antikomuniste, nimalo ne libe živjeti i bogatiti se po dobro poznatim obrascima ponašanja i društvenog parazitiranja preuzetim upravo od jugoslavenskih komunista. Begonjino stjecanje ‘antikomunističkog’ doktorata na stranački pogon postaje inače puno jasnije kada se ima na umu činjenica da je kupovanje bolje prošlosti za balkanske režimlije uvijek bila važna karijerna stavka. Tako mu je za mentora protupropisno imenovan (uopće nije predavao na konkretnom poslijediplomskom studiju) nekadašnji Titov apologet, a voditelj studija bio mu je pak bivši bosanski mornarički oficir JNA. Isti je nakon što se zahuktala velikosrpska agresija na Hrvatsku odbacio uniformu i vrlo brzo – bez završenog temeljnog studija povijesti! – postao ni manje ni više nego sveučilišni profesor na fakultetskom odsjeku za povijest, a potom i predstojnik sveučilišnog odjela za povijest te voditelj poslijediplomskog studija iz povijesti. Štono bi rekli – “Onli in Kroejša, bolan!”

No pritom nije bila problematična samo činjenica da je Akademija za Begonju i Zaninovićku – to dvoje ocvalih znanstvenih početnika s više nego nategnutim doktorskim naslovima  – po kratkom postupku raspisala natječaje za primanje na znanstveno radno mjesto bez da su prije toga, u skladu sa zakonom, uredno odradili pripravnički staž u znanosti i postigli znanstveno zvanje kako je to iz vrlo jasnih razloga propisano za znanstvene novake i asistente. Još je i više bila skandalozna činjenica da su stručna povjerenstva, formirana za njihov izbor u Razredu za društvene znanosti HAZU, odlučila zanemariti ‘sitnicu’ da to dvoje istraživački skromnih stručnih suradnika, zbog svoje minorne bibliografije i svega par objavljenih člančića, u vrijeme rečenih namještenih natječaja nije ispunjavalo ni minimalne uvjete za promoviranje u zvanje znanstvenog suradnika. Njih i tada i danas precizno propisuje Pravilnik o izboru u znanstvena zvanja. No bez obzira na tu činjenicu, Akademijina povjerenstva preporučila su to dvoje za protuzakoniti izbor u početno znanstveno zvanje i, posljedično, protuzakonito primanje na znanstveno radno mjesto u Zavodu za povijesne znanosti HAZU u Zadru.

U slučaju stručne suradnice Marije Zaninović-Rumora tragikomičnu, ali za aspiranticu vrlo unosnu zaključnu preporuku za protuzakoniti izbor u zvanje i na radno mjesto znanstvene suradnice stručno povjerenstvo na čelo s njenim šefom, akademikom Franjom Šanjekom sročilo je ovim riječima:

“M i š lj e nj e: Na temelju sustavnog proučavanja podastrtih elemenata o životu, stručno-znanstvenoj osposobljenosti i znanstveno-spisateljskom radu dr. sc. Marije Zaninović-Rumora, knjižničara Odsjeka za povijest Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru (u Zavodu – gle čuda! ne djeluje nikakav Odsjek za povijest, a na mjestu knjižničarke zaposlena je već desetljećima sasvim druga osoba – op. a.) niže-potpisano Stručno povjerenstvo izjavljuje da kandidatkinja/natjecateljica NE ZADOVOLJAVA U POTPUNOSTI MINIMALNE UVJETE MINISTARSTVA ZNANOSTI I TEHNOLOGIJE REPUBLIKE HRVATSKE ZA IZBOR U ZNANSTVENO ZVANJE ZNANSTVENOG SURADNIKA u Zavodu za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru (u više od 27 godina na plaći uspjela je s par objavljenih člančića skupiti jedva 8 od propisanog minimuma od 16 bodova za izbor u zvanje znanstvenog suradnika za područje humanističkih znanosti – op. a.).

P r i j e d l o g: Stručno povjerenstvo jednoglasno predlaže Znanstvenom vijeću za društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti DA SE DR. SC. MARIJA ZANINOVIĆ RUMORA IPAK IZABERE U ZNANSTVENO ZVANJE I NA RADNO MJESTO ZNANSTVENOG SURADNIKA iz znanstvenog područja humanističkih znanosti, polja povijesti na Zavodu za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru (temeljem čl. 44. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju NN br: 123/03, 105/04, 174/04, 46/07). Dr. sc. Marija Zaninović-Rumora JEDNA JE OD UISTINU RIJETKIH OSOBA KOJA SE U REPUBLICI HRVATSKOJ STRUČNO I ZNANSTVENO BAVI METROLOGIJOM PA I S TOG RAZLOGA PREPORUČUJEMO NJEZINO NAPREDOVANJE.”

Marija Zaninovic-Rumora

Akademijina protuzakonito izabrana i protuzakonito zaposlena znanstvena suradnica Marija Zaninović-Rumora snimljena g. 2008. na doktorskoj promociji Sveučilišta u Zadru nakon obrane doktorata koji je ‘pripremala’ više od 27 godina (Foto: Portal “057 Info”)

Nečasnu rabotu za Akademiju i njen Razred za društvene znanosti HAZU te njihove podobne štićenike zatim je dovršio očito jednako problematični Matični odbor za humanističke znanosti pri Nacionalnom vijeću za znanost RH, obavivši protuzakoniti izbor to dvoje zadarskih stručnih suradnika u znanstveno zvanje. To je pak posljedično omogućilo Akademijinoj vrhušci da ih formalno zakonito, ali stvarno nezakonito zaposli na stalnom radnom mjestu znanstvenog suradnika. Lako je izračunati da je u gotovo 8 godina, koliko je prošlo od njihova nezakonitog izbora u znanstveno zvanje i protuzakonitog zapošljavanja na znanstvenom radnom mjestu, dotično dvoje Akademijinih klijenata samo na ime plaće steklo nepripadajuću materijalnu korist u brutoiznosu od najmanje MILIJUN I DVJESTO TISUĆA KUNA.

Kad je u pitanju trajnost zvanja i njegov prestanak u ovakvim i sličnim slučajevima, čl. 37. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju je više nego jasan:

(1) Znanstveno zvanje je trajno, a prestaje prelaskom u više zvanje ili njegovim oduzimanjem.
(2) Znanstveno zvanje može se oduzeti: 1. ako se pojave činjenice i dokazi iz kojih proizlazi da u trenutku izbora u znanstveno zvanje pristupnik nije ispunjavao propisane uvjete za izbor, 2. ako se utvrdi da znanstveni radovi na temelju kojih je znanstvenik izabran u znanstveno zvanje predstavljaju plagijat ili da su istraživanja na kojima se temelje krivotvorena te 3. u slučajevima teških povreda etičkog kodeksa.
(3) Postupak oduzimanja zvanja može pokrenuti znanstvena organizacija, matični odbor, područno vijeće, Nacionalno vijeće za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj ili Odbor za etiku. Postupak oduzimanja znanstvenog zvanja provodi se odgovarajućom primjenom odredbi članka 35. ovoga Zakona.
(4) Postupak oduzimanja znanstvenog, odnosno umjetničko-nastavnog zvanja provodi odgovarajući matični odbor i to u roku od najviše 120 dana od dana pokretanja postupka.

S tim u vezi, pogledajmo što između ostalog nalaže Kazneni zakon Republike Hrvatske kad su u pitanju kaznena djela iz područja zlouporabe položaja i ovlasti, trgovanja utjecajem i dogovora za počinjenje kaznenog djela:

Članak 291.
(1) Službena ili odgovorna osoba koja iskoristi svoj položaj ili ovlast, prekorači granice svoje ovlasti ili ne obavi dužnost pa time sebi ili drugoj osobi pribavi korist ili drugome prouzroči štetu, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(2) Ako je kaznenim djelom iz stavka 1. ovoga članka pribavljena znatna imovinska korist ili je prouzročena znatna šteta, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do dvanaest godina.
Članak 295.
(1) Tko iskorištavanjem svoga službenog ili društvenog položaja ili utjecaja posreduje da se obavi službena ili druga radnja koja se ne bi smjela obaviti ili da se ne obavi službena ili druga radnja koja bi se morala obaviti, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
Članak 327.
(1) Tko se s drugim dogovori da će počiniti kazneno djelo za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora u trajanju duljem od tri godine, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.

No, kako možemo vidjeti na primjeru zadarskog Zavoda, Akademija ne krši otvoreno zakone RH samo kad su u pitanju izbori u znanstvena zvanja ili zapošljavanja na suradnička ili znanstvena radna mjesta. Ona to čini i kad su u pitanju pojedina umirovljenja. Takav je npr. bio slučaj s već spominjanim Marjanom Diklićem, koji je umirovljen pred tri godine kao znanstveni savjetnik u trajnom zvanju. Cijela karijera u Zavodu bila mu je obilježena recikliranjem sadržaja jedva stečenog doktorata te bavljenjem novijom prošlošću njegova sela Vrsi, no to očito nije bila prepreka da isti u ovakvu nakaradnom sustavu dogura do najvišeg znanstvenog zvanja i znanstvenog radnog mjesta u Hrvata.

Činio je to na tako amaterskoj razini, da je čak uspio doživjeti neugodnosti s negativnim recenzijama u vlastitoj ustanovi, gdje se ocjenjivanje rukopisa najčešće obavlja na krajnje benevolentan i ne baš minuciozan način. Kada je u odmaklim godinama odlučio obogatiti svoju tanašnu ‘znanstvenosavjetničku’ bibliografiju objavljivanjem nekoliko knjiga s doista efemernim odnosno već ranije poznatim sadržajem, učinio je to u lokalnim ograncima Matice hrvatske, unaprijed znajući da će čak i u ovakvom Razredu za društvene znanosti HAZU za svoje više nego skromne i reciklirane uratke dobiti negativne ocjene. Da bi stvar ipak imala kakvu-takvu formu, dosjetio se zamoliti pojedine kolege da mu sastave recenzije ‘iz usluge’. U pitanju je dakako dobro znana ‘znanost’ na balkanski način, s obzirom da je pisanje ‘prijateljskih’ recenzija u društvenim i humanističkim disciplinama na ovim prostorima masovna pojava već desetljećima!

‘Znanstveni savjetnik’ Diklić je, povrh toga, u godinama pred umirovljenje više puta uhvaćen i spriječen u pokušaju uvaljivanja na objavu u znanstvenom časopisu svoje ustanove vlastitih, ranije višekratno objelodanjenih tekstova, pa čak i u pokušaju kićenja tuđim istraživačkim rezultatima. Time je, između ostalog, teško povrijedio propisane odredbe iz čl. 8. Etičkog kodeksa Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju. No umjesto da Akademija zbog neetičnosti protiv njega pokrene postupak oduzimanja znanstvenog zvanja, ona mu je ‘sredila’ potvrdu trajnog zvanja znanstvenog savjetnika. Podsjetimo, po čl. 32. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju trajno zvanje znanstvenog savjetnika može steći samo znanstvenik čija objavljena istraživanja imaju neprijepornu međunarodnu afirmaciju ili iznimnu nacionalnu važnost. Očito, ovo u Hrvatskoj vrijedi samo na papiru!

Ali ni to nije sve! Uz suglasnost voditelja Šanjeka i upravitelja Begonje, Uprava HAZU na čelu s Kusićem nagradila je Diklića krajem 2012. godine i produžetkom ugovora o radu i nakon što je silom zakona trebao biti umirovljen, pa je tako vrlo visoku plaću primao i u 67. godini života. Kao što je vidljivo, i ta se Akademijina sramota dogodila baš u vrijeme kada su znanstveni novaci i asistenti s doktoratom u velikom broju po Hrvatskoj ostajali bez posla ‘zbog štednje’. Pokazujući pritom otvoreni prezir prema društvenim normama i moralu, time je spomenuta klika izravno i svjesno prekršila zakon te omogućila Dikliću nepripadajuću materijalnu korist. Naime, isti je bio svjetlosnim godinama daleko od ispunjavanja propisanih kriterija znanstvene izvrsnosti da bi mogao uživati povlasticu iznimnog produženja ugovora o radu nakon navršene 65. godine života, koju inače dopušta čl. 42. navedenog zakona.

V. UMJESTO ZAKLJUČKA

Gore opisani slučajevi nezakonja uistinu vjerno prikazuju kako funkcioniraju korumpirani dijelovi hrvatskog znanstvenog i visokoobrazovnog sustava pa bi kao takvi zasluživali detaljniju dokumentarnu obradu. Ovakvih i sličnih primjera može se u tom sustavu dakako naći još mnogo i izvan Akademije, što dovodi u pitanje same temelje i svrhu njegova postojanja. To svakako otvara pitanje nužne potrebe temeljitog pročišćavanja i transparentnog preustroja sektora znanosti i visokog obrazovanja u Hrvata, po mogućnosti uz međunarodnu ekspertnu pomoć, želi li se iz njih dobiti svrsishodan i uređen sustav, kao i znatno relevantnije rezultate na domaćoj, europskoj i globalnoj razini u skladu s civilizacijskim, tehnološkim, ekonomskim, zdravstvenim, kulturnim i ostalim potrebama modernog društva. Šalimo se, naravno! Dogodit će se to kad na vrbi rodi grožđe…

Smatramo da je u tom sklopu nužno skidanje s proračunskih jasli niza nepotrebnih i nekvalitetnih studija (što proizvode kadar za čijim uslugama, izuzev stranačkog uhljebljivanja, realno ne postoji ni tržišna ni društvena potreba), pa čak i pojedinih cijelih, tobože visokoobrazovnih ustanova osnovanih prvenstveno za zbrinjavanje partijskih/stranačkih mediokriteta i analnih penjača. Da i ne spominjemo parazitsku Agenciju za znanost i visoko obrazovanje… Usto je potrebno i drastično smanjivanje financiranja u velikoj mjeri ideologiziranih, politiziranih i korumpiranih društvenih i humanističkih disciplina, uz preusmjeravanje ionako nedostatnih sredstava na nemjerljivo važnija područja prirodnih, tehničkih, biotehničkih, medicinskih i interdisciplinarnih znanosti i struka. Šalimo se opet, naravski! Prije će svizac odmotati čokoladu…

Nepobitna je činjenica da – ne samo u hrvatskoj znanosti i visokom obrazovanju već u državnom, javnom i lokalnom sektoru u cjelini – punih sedamdeset godina (da se ne vraćamo još dalje u žalosnu prošlost) u kontinuitetu vladaju partitokracija, institucionalno nasilje, korupcija, nepotizam, parazitizam i mediokracija, pretvorivši ih velikim dijelom u kancerogena tkiva u tijelu oboljele mininacije. Ove su pojave posljednjih desetljeća, uz uočljiv interes dobro potkoženih i sve utjecajnijih klerikalnih, militarističkih i srodnih primitivnih elemenata, eskalirale do perverznih razmjera. Sve to razočarane građane tjera na iseljavanje, a hrvatski narod – uz poznati problem negativnog prirodnog priraštaja – ubrzano dovodi na rub samouništavajuće demografske katastrofe, prepuštajući ga na milost i nemilost globalnim i lokalnim silnicama, koje uvijek mogu proizvesti dodatne nevolje. Dovoljno je, s tim u vezi, baciti oko na Putinovu vrhušku u Moskvi i Vučićevu u Beogradu i Banja Luci.

Lako je uočljivo da vladajuće klike crpe svoju političku i materijalnu moć upravo iz vojske uhljeba i klijenata u državnom, javnom i lokalnom sektoru, i to izravno na štetu demoralizirane i apatične većine stanovništva koja, za razliku od njih, nosi teret neuspjele države i izravno osjeća posljedice ekonomskog kolapsa. Možda će u sljedećem razdoblju sliku na neko vrijeme uljepšati užicane europske pare, ali ni one neće vječno potrajati, napose kad ih se dočepaju vrli “kradezeovci”. Nema uopće sumnje da će, dok god ovom urušenom balkanskom republikom kvazidemokratskoga krimisocijalizma budu drmale umrežene kaste moralnih nakaza regrutirane iz krugova podobnih spodoba, zauzdavanje korupcije ostati tek sanak pusti!

Ne dogodi li se uskoro dramatična promjena na hrvatskom političkom ozemlju i ne ojačaju li političke opcije koje svoje djelovanje temelje na društvenoj pravdi i solidarnosti – što je zasad malo vjerojatno – sasvim je izgledno daljnje ubrzano raslojavanje, osiromašivanje i nestajanje domicilnog stanovništva te nastavak oslanjanja na rentaški turizam i život na dug, što uz (ne)predviđene političke i ekonomske nevolje na širem planu u nekom trenutku čak može zaprijetiti bankrotom i urušavanjem kriminalnog sustava, uz porast socijalnih napetosti i pojavu uličnih sukoba. Dakako, ako s neba tada ne kapne kakva spasonosna briselska mana!

U Hrvatskoj sveprisutna moralna nakaznost može se, eto, jasno uočiti i na primjeru Uprave HAZU i njene podrške održavanju nezakonitog stanja u problematičnoj Akademijinoj organizacijskoj jedinici u Zadru. Premda je i službeno obaviještena o brojnim protuzakonitostima i neetičnostima u njoj, Akademijina klika na čelu s Kusićem ne osvrće se na to i ne odustaje od prodavanja magle javnosti. Tako smo pred nekoliko mjeseci iz medija mogli doznati kako je Kusić – zajedno s novim upraviteljem zadarskoga Zavoda (dosadašnji ‘politički’ upravitelj Begonja nedavno se ‘sklonio’ na Sveučilište u Zadru) – službeno posjetio još uvijek slobodnog zadarskog gradonačelnika Kalmetu, čuvenog po građevinskim ‘pothvatima’ u cestogradnji. Tom je prigodom, u sebi vrlo prikladnom društvu, opet briljirao licemjernim frazetinama koje, kako smo već vidjeli, nemaju puno veze sa zbiljom:

“… Akademik Kusić ovom je prigodom kazao da mu ovo nije prvi posjet Zadru ali jest Zavodu za povijesne znanosti (sic!). Istaknuo je kako HAZU ima 14 zavoda u 14 hrvatskih gradova, a prvi od njih osnovani su uz obalu. ‘Oni su nam neizmjerno važni jer su osnovani s ciljem očuvanja hrvatskog identiteta na ovim prostorima. U današnjem modernom medijskom svijetu teško se probijaju ozbiljnije teme stoga je rad Zavoda na terenu jako bitan, a da bi bio uspješan nužna je dobra suradnja s lokalnom i područnom samoupravom, odnosno gradovima i županijama. Ovdje je to slučaj na čemu smo vam vrlo zahvalni’, istaknuo je Kusić te dodao da izvrsnu suradnju imaju i sa zadarskim Sveučilištem…”

Kalmeta i Kusic

Akademik Zvonko Kusić u srdačnom službenom susretu sa zadarskim gradonačelnikom Božidarom Kalmetom, za koga se već dugo očekuje odstup i suđenje zbog optužnice za kriminal i korupciju te udruživanje u zločinačku skupinu (Zadar, 24. rujna 2015. – Foto: grad-zadar.hr)

Imajući na umu skandaloznu, protuzakonitu i neetičku kadrovsku politiku koja se kao odraz širega stanja desetljećima provodi u navedenoj Akademijinoj zadarskoj jedinici – za koju glavni lik ovog napisa itekako dobro zna i očito je podržava – suočimo ga na koncu ove tragikomične štorije s jednim pretpostavljenim pitanjem čitatelja, koje bi npr. moglo glasiti ovako: Odakle ti, Kusiću, obraz žilaviji od opanka pa tako bezobzirno, bestidno i licemjerno obmanjuješ hrvatsku javnost kad je u pitanju pravo stanje stvari u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti?

Pa eto… umjesto odgovora na ovo, pomalo retoričko pitanje koji će vjerojatno izostati, dovoljno je u ovom slučaju još jednom baciti pogled unazad na nekoliko zamrznutih kadrova s jednog od njegovih brojnih medijskih ukazanja. Odavno je naime poznato kako slika govori više od tisuću riječi…